Ševala Zildžić-Iblizović je rođena  9. januara 1903. godine u čuvenoj sarajevskoj porodici Zildžić, poznatoj po bavljenju zildžijskim zanatom, tačnije proizvodnjom predmeta od mesinga. Rođena je u veoma progresivnoj porodici tog perioda koja je nastojala adekvatno obrazovati i djevojčice i dječake, usprkos tadašnjim običajima. U njenoj porodici je bilo mnogo obrazovanih ljudi stoga je i ona dobila priliku da bira želi li se školovati ili ne.  1912. godine, Ševala upisuje novoosnovanu Djevojačku školu koja joj je bila odlična podloga za Učiteljsku školu, međutim Ševala je imala drugačije planove.

Već kao djevojčica  jasno je izražavala svoje ambicije da jednog dana postane doktorica. Njena želja za boljim obrazovanjem je predstavljala tabu temu u tadašnjim sarajevskim krugovima. Osuda tadašnjeg društva je išla toliko daleko da su njenoj majci uskraćivali kupovinu namirnica u naselju u kome su stanovali zbog uvjerenja da djevojke ne pripadaju u tkz. “mušku školu”.

Nakon što je Uprava Muške gimnazije odbila njen zahtjev za upis, Ševala se odlučila na malo ekstremniji korak. Zajedno je sa svojim ocem odlučila tražiti dozvolu za nastavak školovanja od tadašnjeg reis-ul-uleme, Džemaludina Čauševića koji je svojim odobravanjem zauvijek promijenio Ševalin život i otvorio joj vrata ka kvalitetnom obrazovanju o kom su žene tog vremena mogle samo maštati. No, njena borba nije prestala ni tada budući da je početkom školovanja postala žrtva vršnjačkog nasilja kao jedina djevojka koja je tada pohađala Mušku gimnaziju.  Kako bi spriječili, ili barem ublažili nasilje koje je trpila, Ševalin otac ju je svakodnevno vozio u školu i vraćao kući. Njena nepopustljiva borba za ravnopravnost dala je primjer mladim djevojkama i otvorila vrata visokom obrazovanju žena u Bosni i Hercegovini.

Po završetku Muške gimnazije 1925. godine upisuje Medicinski fakultet Univerziteta u Zagrebu gdje upoznaje Muhameda Iblizovića, studenta filozofije. Muhamed se ubrzo zbog Ševale prebacuje na Medicinski fakultet, a na drugoj godini studija (1927.), Ševala i Muhamed,  su se odlučili vjenčati.

1931. godine Ševala dobija zvanje doktorice te diplomira kao prva muslimanka doktorica medicine u Evropi. Muhamed diplomira iste godine, a vijest o prvom muslimanskom bračnom paru doktora medicine objavljuje i časopis New York Times.  Nakon završetka medicinskih studija radila je kao demonstratorica na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Kada joj je ponuđeno mjesto asistentice, odlučila se vratiti nazad u Sarajevo, gdje nakon dvije godine dobija posao. Počinje stažirati u Gradskoj bolnici u Sarajevu i volontirati na Infektivnom odjelu državne bolnice. Nakon toga, posao pronalazi u Higijenskom zavodu, u krugu Zemaljske bolnice. Istovremeno počinje aktivno volontirati u udruženjima Gajret, Merhamet i Trezvenost, te postaje bibliotekarka i arhivistkinja lokalnog ogranka Ženskog pokreta. Tokom Drugog svjetskog rata, Ševala je pronalazila načine kako da pomogne potrebitima. Kako bolnice u Sarajevu nisu radile, Dr. Ševala Zildžić-Iblizović je posjećivala pacijentice privatno i porađala ih u svojim kućama, ne obazirući se na etničku pripadnost, socijalni status, političko i vjersko opredjeljenje  žena. Bila je jedna od rijetkih koja je svoj život stavljala na liniju kako bi ženama omogućila nesmetan i bezbjedan porod. Unatoč teškom periodu u kome je živjela, Ševala nije prekršila Hipokratovu zakletvu. 

Penzionisala se 1962. godine u školskoj poliklinici Dr. Mare Kurtović kao specijalistica, ginekologinja i pedijatrica. Pored angažmana u javnim bolnicama i institucijama, Dr. Zildžić-Iblizović i njen suprug su posjedovali i privatnu ordinaciju, suvremeno opremljenu i multifunkcionalnu, te jednu od prvih koja je imala rentgen i frižider za skladištenje lijekova.

1934. godine, bračni par Iblizović dobija i prvo dijete, sina Mirzu koji će kasnije slijediti stopama svojih roditelja i sam postati doktor medicine. Pored Mirze, porodica se proširila za još jednog člana, tačnije članicu, kćerku Emiru koja je kasnije postala profesorica engleskog jezika. Dr. Mirza Iblizović je bio strastveni filantelist i numizmatik te je aktivno djelovao u ovom polju preko šezdeset godina. Iza sebe je imao preko dvadeset autorskih izložbi. Mirzina kćerka, Nermina, je treća generacija Iblizovića koji nose zvanje doktora medicine. Nermina, poput Dr. Ševale Zildžić-Iblizović, i sama piše historiju te je bila prva specijalistica neurohirurgije u Bosni i Hercegovini.

1978. godine dijagnosticiran joj je tumor abdominalnih organa od čijih posljedica ubrzo i umire u 75. godini.  BH pošta, uoči stote godišnjice njenog rođenja,  2002. godine objavljuje i poštansku markicu sa likom Dr. Zildžić-Iblizović.

Ševalino ime danas krasi naziv jedne sarajevske ulice a njena priča služi kao inspiracija mladim ženama regiona u borbi protiv patrijarhalnih paradigmi i nametnutih običaja i tradicija. Dr. Zildžić-Iblizović je neosporivo ostavila neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj historiji kao pionirka medicine i hrabra revolucionarka koja je uspjela pobijediti bitku za visokim školovanjem. Zbog njene neustrašive osobnosti i neumoljive borbe za kvalitetnim obrazovanjem i jednakosti zasluženo nosi titulu heroine znanja.

BH Futures Foundation želi se zahvaliti sljedećim pojedincima na doprinosu ovoj stranici posvćene Dr. Ševali Zildžić-Iblizović:

Lamija Muratagic, Habiba Ačkar, Dr. Eddie Custovic

• Tim novinara Magazina StartBiH. „Ševala Zildžić-Iblizović, prva Bošnjakinja doktorica: Partizanka s fildžanom u Evropi“. // StartBiH, 18. oktobar 2005; 179. Str. 56. i 57.

• Amina Ahmetašević. “Druga u svijetu” // Oslobođenje, 17.septembar 1995.

• Dragan Bursać. “Historijski razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale” // Al-jazeera, 21. decembar 2019. 

• Fabio Giomi. “Making Muslim Women European: Voluntary Associations, Gender and Islam in Post-Ottoman Bosnia and Yugoslavia (1878–1941)” // Central European University Press Budapest-New York 2021 

• Lou Masacky. “Ševala ili o hradrosti” // portal Dva Boema, 04. april 2021.