In 1924 he relocated to Prague where he enrols into the Czech Technical University, Department of Chemical Engineering. In the beginning, while disappointed in the theoretic and empiric ways of teaching from his professors, Vladimir meets his mentor, and as it happens later his life friend, Rudolf Lukeš. As one of the rare students that was allowed to collaborate with professors at the time, together they research alkaloids as cocaine, quinine and morphine. This collaboration left such an impression on Vladimir, that he would later frequently tell his students : “The best way of studying science is to be an assistant to the master who is an ideal in his field of work and in his personal characteristics”. During one of his experiments with N-methil-2,5-diphenilpyrol, he discovers incredible characteristics of this substance such as triboluminescence. The structure that Vladimir achieved then to this day was not replicated, meaning that this phenomenon is still unexplained. He graduated in 1928 as the highest achieving student in his generation. The pathway to his doctorate was accompanied by numerous difficulties. His father was being retired for political reasons, and Vladimir feared that he would not finish his doctorate before he runs out of money. After accepting the task of researching the recently discovered structure of rhamnoconvolvulin (a form of glucose) for his doctoral thesis, under the guidance of his mentors Emil Votoček and Rudolf Lukeš, he completed the in record time and received his doctorate in 1929.

Vladimir Prelog rođen je 23. jula 1906. godine u Sarajevu. Njegov otac Milan i majka Marija doselili su se neposredno prije njegovog rođenja u Bosnu i Hercegovinu, nakon što je njegov otac prihvatio posao profesora u srednjoj školi (istorije). Roditelji mu nisu dozvoljavali da se igra sa djecom drugih nacionalnosti, zbog čega je imao usamljeno djetinjstvo, što je kasnije i potvrdio. Zanimljiva je anegdota njegovog djetinjstva da je bio prisutan prilikom posjete austrougarskog princa Franca Ferdinanda. Tada se veliki broj djece okupio da baci cvijeće ispred hodajućeg princa. Malo prije nego što je princ prošao pored Vladimira, pogodio ga je metak i ubio ga. Taj incident ostaviće dugotrajnu traumu na Vladimira, zbog čega je do kraja života imao averziju prema masovnim okupljanjima, čak i u dobre svrhe.

Osnovnu školu je započeo u Sarajevu. Početkom Prvog svjetskog rata 1915. godine, nakon razvoda roditelja, seli se u Zagreb, gdje je završio osnovnu školu. Živio je sa svojom tetkom Olgom Prelog, koju opisuje kao prosvjetljujuću i inspirativnu učiteljicu. Olga podstiče interesovanje mladog Vladimira za nauku, te kao dvanaestogodišnjak izvodi svoje prve hemijske eksperimente.

Nakon što je njegov otac dobio novi posao u Osijeku, Vladimir je otputovao s njim i upisao srednju školu u Osijeku. Tamo je upoznao svog prvog mentora, profesora hemije Ivana Kuriju, koji je dodatno ohrabrio Vladimira da se bavi naukom. Tamo postaje prepoznat nakon što je poboljšao tada naširoko korišćeni aparat za automatsku titraciju, što je rezultiralo i njegovom prvom objavljivanjem radu u njemačkom naučnom časopisu ‘Chemiker Zeitung’. Članak je opisao analitički instrument koji se koristi u hemijskim laboratorijama. U trećoj godini srednje, njegov otac se zapošsljava u Zagrebu, pa se Vladimir vratio s njim i tamo završava srednju školu.

1924. godine seli se u Prag gdje se upisuje na Češki tehnički univerzitet, smjer hemijsko inženjerstvo. U početku, razočaran teorijskim i empirijskim načinom predavanja svojih profesora, Vladimir upoznaje svog mentora, a kasnije i životnog prijatelja Rudolfa Lukeša. Kao jedan od rijetkih studenata kojem je u to vrijeme bilo dozvoljeno da sarađuje sa profesorima, zajedno istražuju alkaloide poput kokaina, kinina i morfija. Ova saradnja ostavila je toliki utisak na Vladimira, da je kasnije često govorio svojim studentima: „Najbolji način izučavanja nauke je biti asistent majstoru u svom poslu“. Tokom jednog od svojih eksperimenata sa N-metil-2,5-difenilpirolom, otkriva nevjerovatne karakteristike ove supstance kao što je triboluminiscencija. Struktura koju je Vladimir tada postigao do danas nije replicirana, što znači da je ovaj fenomen još uvijek neobjašnjen. Diplomirao je 1928. godine kao student s najboljim ocjenama u svojoj generaciji. Put do njegovog doktorata bio je praćen brojnim poteškoćama. Njegov otac je bio penzionisan iz političkih razloga, a Vladimir se plašio da neće završiti doktorat prije zbog nedostatka novca. Nakon što se prihvatio zadatka istraživanja nedavno otkrivene strukture ramnokonvolvulina (oblika glukoze) za svoju doktorsku tezu, pod vodstvom svojih mentora Emila Votočeka i Rudolfa Lukeša, završio je u rekordnom roku i doktorirao 1929. godine.

U periodu prije najveće ekonomske krize svih vremena, Vladimir je imao poteškoća da nađe posao. Spas je došao u vidu Gotharda J Driz., prijatelja prof. Lukeša. Želeći da osnuje laboratoriju za sintezu rijetkih supstanci, Gothard angažuje Vladimira da je dizajnira. Kako Vladimir nije mogao biti formalno zaposlen jer je stranac, njegova plata je zvanično predstavljena kao „prijateljska pomoć“. Pažljivo radeći sa Vladimirom, Gothard postaje neformalno Vladimirov prvi doktorant, iako je zvanično njegov mentor bio prof. Votochek. 1932 godine Vladimir je pozvan na da odsluži vojni rok u tadašnju mornarici Kraljevine Jugoslavije. Godinu dana nakon toga oženio se Kamilom Vitek, sa kojom će kasnije 1949. dobiti sina jedinca Jana.

Iako je imao mnogo posla, Vladimir je pronalazio vrijeme za razne eksperimente. Međutim, to mu nije bilo dovoljno, jer je žudio za pravim akademskim životom. Iz tih razloga Vladimir se 1935. godine seli u Zagreb, gdje dobiva zvanje docenta na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iako je konačno dobio akademski život kakav je želio, Vladimira je dočekala prazna laboratorija sa vrlo oskudnom opremom. On ubrzo uspostavlja suradnju s malom lokalnom tvrtkom Kaštel, na način da su osigurali financijska sredstva i opremu koja mu je bila potrebna, a zauzvrat je provodio eksperimente i istraživanja na supstancama koje su željeli. Ova saradnja je od velike koristi išla maloj kompaniji, koja danas nosi ime najveće farmaceutske kompanije u bivšoj Jugoslaviji, Pliva. Uz opsežna istraživanja, razvio je antimikrobni sulfonamidni lijek pod nazivom 'Streptazol', koji je ubrzo postao poznat u farmaceutskoj industriji. Iako vrlo uspješna, ta saradnja nije dugo trajala jer je četiri godine kasnije Drugi svjetski rat poremetio život.

Vjerujući da mu životnu prijetnju nisu ugrozili nacisti, već neki njegovi sunarodnici koji su se izjašnjavali kao ustaše, prihvatio je poziv predsjednika njemačkog udruženja hemičara Roberta Kuhna da dođe na nekoliko konferencija u Njemačkoj. Pod izgovorom da drži predavanja, otišao je u Njemačku, ali je ipak pronašao sigurno utočište u Cirihu, gdje je živio njegov prijatelj i još jedan od njegovih brojnih mentora, Leopold Ružička. Nakon teške borbe oko papirologije, Vladimir i njegova supruga zvanično su se preselili u Cirih, koji će mu ostati dom do kraja života.

Nakon bijega brojnih profesora jevrejskog porijekla iz Ciriha, Vladimir koristi priliku i dobija posao na ETH Zürich .Napreduje brzo, te prolazeći razne titule postaje redovni profesor 1950. godine. Njegov rad sa strihinima postaje poznat širom svijeta, te ubrzo dolazi u kontakt sa slavnim hemičarima, sir Robertom Robinsonom i Robertom Burnsom Woodwardom, osobama koje će ostaviti veliki utisak na njegov život, i koje je nazivao svojim “imaginarnim učiteljima”. Takođe tada dolazi prvi put u kontakt sa stereohemijom, oblasti koja će mu kasnije donijeti Nobelovu nagradu.

Na ETH je tada vladao koncept “monarhije”, gdje je jedan glavni profesor vodio sve projekte istraživanja. Kada je Vladimir stigao u Cirih to je bio Ružička, međutim nakon njegove penzije 1957. godine Vladimir biva izabran za tu poziciju. Uvidjevši da organska hemija zahtijeva bolju hijerarhiju istraživačkog kompleksa, on 1965. vrši mini-revoluciju ETH i uvodi rotacijsko predsjedavanje kompleksom od strane nekoliko važnih profesora, te nakon toga napušta svoju tadašnju poziciju. Bio je jedan od veoma rijetkih ljudi koji su samovoljno odstupali sa takvih pozicija, a glavni razlog jeste što je smatrao da mu je univerzitetska politika uzimala previše vremena od njegovih naučnih istraživanja.

Sljedeći period Vladimirovog života bio je ispunjen nizom naučnih uspjeha, od adamantana ((CH)4(CH2)6) do rifamicina i boromicina, baktericidnog antibiotika. Svojim istraživanjem postaje pionir stereohemije. Formulirao je pravila prioriteta Kan-Ingold-Prelog, koja se koriste u organskoj hemiji za davanje imena stereoizomerima molekula. Njegov rad je doprinio razumijevanju prirode enzimskih reakcija. Njegova opsesija ovim poljem otišla je toliko daleko da je u jednom trenutku angažovao švajcarskog umjetnika Hansa Ernija da oslika formacije molekula.

U Zürichu je radio na uklanjanju određenih spojeva nazvanih 'kiralni enantiomeri' iz organskog jedinjenja nazvanog 'Trögerova baza' koja sadrži atome ugljika, vodika i dušika. On je to učinio koristeći tehniku ​​hromatografije za odvajanje smjesa dokazujući da je uvjerenje da su atomi ugljika jedini sastavni dijelovi kiralnih molekula neadekvatno. Izjavio je da čak i atomi dušika mogu sadržavati centar kiralnog jedinjenja (slika u ogledalu koja se ne može preklapati).

Sve je kulminiralo 1975. godine kada je dobio Nobelovu nagradu za hemiju, koju je podijelio s Johnom Cornforthom za spektakularno istraživanje u oblasti organskih reakcija u stereohemiji.

Iako je 1976. morao da se penzioniše, nastavio je da radi na fakultetu kao istraživač. Tokom svog života, a posebno nakon odlaska u penziju, nije se libio da svoje znanje podijeli s drugima, o čemu svjedoči i činjenica da je predavao na 150 različitih univerziteta, škola i konferencija širom svijeta. Svojoj nekadašnjoj Katedri za organsku hemiju Tehničkog fakulteta u Zagrebu poklonio je bogatu zbirku knjiga i časopisa iz svoje osobne zbirke.

Napisao je i knjigu "Moja 132 semestra studija hemije", autobiografiju koja opisuje čitavu njegovu karijeru. Bio je aktivan u naučnoj sferi iu svojim devedesetim godinama.

Bio je poznat kao duhovit čovjek, širokog kulturnog spektra i pun raznih anegdota. Ljudi su ga opisivali kao osobu koja je vrlo prilagodljiva: ciničan je prema cinicima, optimista prema optimistima, duhovit prema šaljivdžijama i mnoge druge osobine koje su ga krasile. Ali u duši je bio racionalista, a ponajviše filantrop i mirotvorac. Prilazile su mu brojne vjerske i druge organizacije tražeći od njega pomoć u raznim stvarima, ali je zbog svojih uvjerenja to odbijao. Međutim, kada mu je jedan američki srednjoškolac poslao pitanje o njegovim vjerskim uvjerenjima, odgovorio je:

Prelog je preminuo 7. januara 1998. godine u Cirihu. Tamo je i kremiran. 2001. godine urna je premještena u grobnicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegovo ime može se naći i na jednoj sarajevskoj ulici, a svake godine na ETH u Cirihu dodjeljuje se nagrada Prelog za izuzetna dostignuća u hemiji.

Prigodnu marku sa njegovim likom izradila je BH Pošta 2006. i 2012. godine.

Prelog je 1962. godine izabran za stranog člana Kraljevskog društva (ForMemRS) za doprinos razvoju moderne stereohemije. On je do danas jedan od rijetkih pojedinaca sa prostora bivše Jugoslavije kome je to pošlo za rukom.

Godine 1991., zajedno sa 108 drugih dobitnika Nobelove nagrade, potpisao je mirovni apel da se zaustavi 'Bitka za Vukovar' u Hrvatskoj.

Nagrade

• Centenary Prize (1949)

• ForMemRS (1962)

• Marcel Benoist Prize (1964) - za njegov neprocjenjiv doprinos organskoj hemiji. Nagrada je poznata kao "švajcarska Nobelova nagrada", a dodeljuje se naučnicima koji žive u Švajcarskoj.

• Davy Medal (1967)

• Paul Karrer Gold Medal (1974)

• Nobel Prize for Chemistry (1975)

• Chirality Medal (1992)

2008. godine u Pragu je otkriven spomenik Prelogu.

BH Futures Foundation želi se zahvaliti sljedećim pojedincima i organizacijama na doprinosu ovoj stranici:

Danijel Despotovic and Dr. Eddie Custovic

1. Vladimir Prelog – Facts. NobelPrize.org. Nobel Prize Outreach AB 2022. Sat. 22 Jan 2022. <https://www.nobelprize.org/prizes/chemistry/1975/prelog/facts/>

2. Arigoni, D.; Dunitz, J. D.; Eschenmoser, A. (2000). "Vladimir Prelog. 23 July 1906 – 7 January 1998: Elected For.Mem.R.S. 1962". Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 46: 443. doi:10.1098/rsbm.1999.0095.

3. Vladimir Prelog (1975) Autobiography, the Nobel Committee.

4. James, Laylin K. (2006). Nobel Laureates in Chemistry, 1901–1992. American Chemical Society & Chemical Heritage Foundation. ISBN 0-8412-2459-5.

5. Dunitz, J. D. (1998). "Obituary: Vladimir Prelog (1906–98)". Nature. 391 (6667): 542. Bibcode:1998Natur.391..542D. doi:10.1038/35279. S2CID 4374006.

6. Horvatić, Petar: 23. srpnja 1906. rođen Vladimir Prelog – dobitnik Nobelove nagrade. Narod.hr. Accessed 2 October 2018